Sjedim u Domu zdravlja i čekam. I nakon dva sata čini mi se kao da nisam puno bliže tim vratima «moga ozdravljenja». Kraj mene prolazi poslovni čovjek čiji korak miriše na Armanija, a pogled sjaji u stilu Versacea… Moram li reći da je on za tren bio kod liječnika?! Je li to bio hitan slučaj, samo dobar prijatelj, ili pak čovjek pun novca, nisam uspjela otkriti. Bez imena i ponovnog pogleda slutim da je u igri bilo ovo treće. Čovjek postaje sve siromašniji kao čovjek, a sve bogatiji kao svoj neprijatelj, moćni novac.
Bizant - nasljednik Rimskog Carstva, prva potpuno kršćanska država, carstvo u kojem vidljiva raskošna odjeća i kruna nastoje istaknuti moć i autoritet cara. Prvi novac nastaje u 7. stoljeću pr. Krista u državi Lidiji u Maloj Aziji. Izrađivan je od prirodne slitine zlata i srebra, a koristili su se i bronca i mjed… Bili su to početci u kojima novac nije bio «broj jedan», dok je danas potreba za novcem istinska potreba koju proizvodi nacionalna ekonomija. Ali, ne samo to. Novac počinje otvarati sva vrata. Iz dana u dan čini se da novac postaje sve važniji, postaje sredstvom komunikacije, izrazom ljubavi i znanja. Ne kažu uzalud Donis vincitur omnis amor (poklonima se pobjeđuje svaka ljubav).
Na svim se radijskim postajama neprestano vrti glas male djevojčice koja na početku školovanja biva izbačena iz društva samo zato što nema mobitel... Ne prelazi li to sve granice?! Mala dječica koja još nemaju nikakve predodžbe o životu iz društva izbacuju one lošijeg statusa. Ne očituje li se u tome odgoj, učenje od malih nogu da jedino «ekskluziva» valja?!
Sve se vrti oko novca; i umjetnost i zabava postali su stvar prestiža. Sve ono što ne možeš ti, može tvoj novac: on može jesti, piti, ići na ples i u kazalište, on može putovati, on zna sebi pribaviti umjetnost i učenost, povijesne rijetkosti i političku moć, on ti može sve nabaviti i sve kupiti, on je istinska moć. Ali on, koji je sve to, ne mari ni za što drugo već da stvori sebe sama, da kupi sebe sama, jer sve drugo njemu služi, kad posjedujem gospodara, posjedujem i slugu, pa ne moram juriti za njegovim slugom. Sve strasti i sva kvaliteta zabave se mjeri prema cijeni- što cijena ulaznice, što uložen novac u pripremu; samo dobra volja i ljudi više nisu dovoljni.
Kazališta i kulturna događanja posjećuje samo elita kako bi pokazala svoju novu odjeću, na karnevalu se više ne koristi mašta već maske sa što većom dozom «kića». Ljudi uživaju u zavisti drugih ljudi. Potrebe rastu s povećanjem moći novca. Dok s jedne strane ljudi štede i na zraku koji udišu, drugi rasipaju novce na prolazne užitke. I isti ti koji to rasipaju i vladaju onima koji nemaju. Nekada su govorili Nihil habenti nihil deest (onome koji ništa nema ništa niti ne nedostaje), no stvari se mijenjaju. Onaj koji nema, ne samo da je izbačen iz društva, već na jedan način nema pravo niti više normalno živjeti. Cijena osnovnih namirnica i energije prelazi sve granice.
Prava mjera postaju prekomjerenost i neumjerenost. Idealizam bogatih je uobraženje, samovolja i hir. Proizvođači raznih proizvoda sve to podupiru kako bi se probili do samoga vrha, ponovno priča o bogatstvu. Svaki proizvod je mamac kojim se želi općiniti i zauzeti biće drugoga, njegov novac; svaka moguća potreba je slabost koja će miša dovesti do mišolovke.
Ostajemo mi «mali ljudi» koji se cijelo vrijeme bunimo i pokušavamo naći izlaz iz kriza koje uzrokuje upravo taj crni pokretač svijeta... A i naš ostanak je upitan jer pod utjecajem okoline teško da ostaje ijedan čovjek koji barem duboko u sebi ne teži za glamurom i prestižem. No, što bi se i drugo željelo- očito je da se bez novca ne može puno. Trebamo li gladovati kako bi se ubacili barem u jedan od krugova «željenih» ili pak istupiti i biti jači?! Nekoć davno (i to jako davno) svi smo bili ravnopravni, ali davno je prošlo. Prava je šteta što će uvijek biti onih koji će imati svega, ali i onih koji daju sve za ono malo što imaju! Ne preostaje nam drugo nego li tražiti što bi ustinu trebalo biti mjerilo svega!
I da, da ne zaboravim- i ja sam stigla na red u «Domu zdravlja»... Istina, malo sam čekala, ali osim vremena (koje je novac) ništa nisam izgubila!
|
